ROKO DOBRA - ZBOGOM, PJESNIČE!.. odlazak blogera-pjesnika
https://blog.dnevnik.hr/sjajoriona/
Ljiljana Dobra piše na Fejsu: ''Upravo sam primila jako tužnu vest iz Dalmacije.
Naš dragi prijatelj, rođak i veliki književnik
ROKO DOBRA
https://www.facebook.com/roko.dobra?hc_location=ufi
napustio nas je. Iako je bio bolestan, nisam očekivala to :( ... a ne nalazim se u Hrvatskoj, pa mi je zato još teže. Njegovoj porodici izjavljujem duboko saučešće... ''
Roko Dobra: ''TRENUTAK EONA
Snatrim prostore, gdje još nismo stigli,
a činilo se na dohvat su duše;
snatrim, oprezan, na vjetar što puše …
Samo oblaci da se ne bi digli!
Snatrim prostore, gdje nas let junači,
a činilo se da smo skladnost neba;
snatrim, u strahu, koliko god treba …
Stići je prije negoli se smrači!
Snatrim prostore, gdje si za moju dob,
milošću puna, još jedino ona
koja me tješi zovom anemona …
Snatrim prostore, gdjeno je dobra kob,
najavit orna trenutkom eona –
prelet od zipke do zadnjeg nam zvona …''
pjesma je objavljena na Facebooku: 22. svibnja u 15:03 ·
''OTIŠAO S MOREM''
''Preminuo je Roko Dobra, hrvatski pjesnik, prozaik, kazališni i književni kritičar, naš suradnik i prijatelj.
Roko Dobra/ (Šibenik, Žirje 28. listopada 1930. – Zadar, 23. svibnja 2017.),
Roko je rođen na otoku Žirju 28. listopada 1930. godine. Osnovnu školu pohađa u rodnom mjestu, srednju u Šibeniku, a na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomira (1969.) hrvatski jezik s jugoslav. književnostima i povijest umjetnosti.
Pisati je počeo još na Sinaju, u izbjegličkom logoru El Shatt, kamo je dospio u Drugom svjetskom ratu – negdje u veljači 1944. Stihovi koje je tada pisao, bili su prenaglašeno nostalgični i prepuni sjete, ali i obećavajući, makar su mu, iz toga razdoblja, sačuvane jedino dvije pjesme „Ja pamtim“ i ,,Kad je umro moj brat“ – sasvim dostatne za razlog da nastavi s pjesništvom …
U Šibeniku daleke 1951. godine pokreće i ureduje književni časopis „Naša mladost“, u kojemu objavljuje svoj prvi sonet „Umjesto aplauza“, a za svoga drugog boravka u Zagrebu 1954. intenzivnije nastavlja s poezijom, u koju počinje unositi sve više intuitivno-refleksivnih elemenata, kako bi se, produbljujući i obogaćujući impresiju, izbjegao puki verbalizam iskaza; radi, zapravo, na njenoj slojevitosti i simbolici u sprezi s morem kao praelementom „koji sublimira sve ostale emanacije kako ljudskoga bića tako i modaliteta prirodnoga takobitka …“ (Cvjetko Milanja), a što će mu pak itekako dobro doći, posebno u kasnijoj, zrelijoj sonetnoj fazi. Pjesme je ove i ovakve, tada, uglavnom, objavljivao u časopisu ,,Koraci“ Društva radnika pisaca, čiji je bio članom.
Zatim, 1959. godine predsjednik je Studentskog literarnog kluba u Zadru u okviru kojega uređuje neka njegova izdanja, i kadšto ih popraćuje predgovorima ili pogovorima. Također je neosporno da je uvelike pridonio osnivanju i profiliranju zadarskoga Književnog centra (1981.), čija se izdavačka produkcija, za onih nekoliko godina, bila popela na tridesetak vrijednih naslova proze, poezije, esej …
Osim pisanja pjesama i kraćih proza, pisao je kazališne kritike i kritičke osvrte, ponajviše o pjesnicima i njihovim knjigama, tiskajući ih u dalmatinskim dnevnim ili tjednim tiskovinama, kao i u časopisu „Dubrovnik“. U tjedniku „Zadarski Regional“ (od veljače 2003. do siječnja 2005.), u povremenoj svojoj kolumni Licentia poetica, objavio je tridesetak epistola, upućenih (opet) pretežno pjesnicima.
Surađivao je u „Novinama mladih“, „Omladini“, „Šibenskom listu“, „Zadarskom listu“, „Slobodnoj Dalmaciji“, „Zadarskom Regionalu“, „Šibenskoj reviji“, „Zadarskoj reviji“, „Koracima“, „Poletu“, „Krugovima“. „Republici“, „Putevima“, „Bagdali“, „Odzivima“, „Poljima“, „Disovu glasniku“, „Mogućnostima“, ,,Dubrovniku“…
A pjesme su mu tiskane i u skupnim knjigama: ,,Almanah“ (Zadar), „Moreplovi“ (Dubrovnik), „Zbirka poezije“ (Koprivnica), „Dodiri, odlasci“ (Rešetari), „Pobratimstvo lica u nemiru“ (Split), „Naša velečasna maslina“ (Split), „Vedri Vidra“ (Split) …
Najzad, pročita li se ovaj dolje uvodni ulomak iz predgovora izabranim pjesmama „Put do mora“ ovog pjesnika iz pera Cvjetka Milanje, bit će itekako vidljivo zbog kojih su ga razloga i djelitelji književnih nagrada jednostavno „preskakali“, da bi mu, pak, onaj put ona jedina važnija nagrada, bila dodijeljena izvan granica uže domovine:
„Bodul, Žirjanin, zaljubljenik mora, kome je podario jedne od najljepših soneta u hrvatskom pjesništvu, a navlastito u hrvatskom sonetopisanju druge poli 20. stoljeća, Roko Dobra, živeći i djelujući u Zadru, nekom neumitnom logikom našega „shvaćanja“ provincijalizma, koje se – pogrešno – samopodrazumijevalo kao kampanilizam, ostao je dulje vrijeme nezapažen pjesnik, dakako osim u vlastitoj zadarskoj sredini, u kojoj je bio i značajan kulturni animator.“
Prva mu je bila dodijeljena nagrada za pjesmu „Stranac“ na anonimnom natječaju Slavističkog odsjeka Filozofskog fakulteta u Zadru, a koji je (natječaj) bio raspisan školske 1960/61. godine za najuspješniju pjesmu. Druga pak nagrada za sonetni vijenac „Zadarska ogrlica“ na jugoslavenskom natječaju za ljubavni, odnosno rodoljubni sonetni vijenac koji je (natječaj) bio raspisao bjelopoljski (Crna Gora) književni časopis „Odzivi“, dodijeljena mu je 1986. godine.
Objavljeno mu je petnaest knjiga, pretežito soneta: Zvijezde nad raskršćem, Zagreb, 1955, Vrisak krvi, Zadar, 1961, Nakon brodoloma, Zadar, 1969, Dozivanje mora, Zadar, 1980, Upornost hodanja, Zagreb, 1984, Zadarska ogrlica, Zadar, 1987, Zatočenik mora, Zadar, 2003, Zlato moga praha, Bošković, Split, 2008, Dah sunca, Zadar, 2010, Kist i pero, Zadar, 2013, Put do mora (izabrane pjesme, u izboru Cvjetka Milanje), Zadar, 2013, More bola (rane pjesme), Zadar, 2015, Raspjevana imena (200 akrostihovanih imena žena), Zadar, 2015, Godišnja doba (komentari haiku pjesama Višnje McMaster), Zadar, 2014. i Golgoto, moj plaču (sonetni vijenac na temu Isusov križni put (temeljen na predlošcima slika izuzet. likovnog umjetnika Stjepana Katića), Zadar, 2015. godine.
Živio i djelovao u Zadru, dok mu je, zadnjih godina, s dijagnozom angina pectoris, otok rođenja Žirje – samo beskrajna čežnja …
…tako o Roku Dobri zbore redovi s interneta, zapisi sa stranice Društva hrvatskih književnika. A mi znamo i više. Roko nije otišao, nestao, tek odmara na valovima, drago ga more koje je opjevao, o kojemu je pjevao, primilo u svoja njedra. U njemu i s njim, s morem i o moru, u moru, pjeva nove redove soneta, čujemo im zvuke svaki puta kad more dotakne kopno. To, s voljenim morem, naš dobri Roko razgovara, nove stihove stvara…''
Roko Dobra: NA MOM SILAZIŠTU …
kad se moru opet iza boli vratim,
zaboli me u tren svaki oblik mene;
prilazeć mu stihom, put do sebe skratim
ulazeć u prabit k’o u dušu žene.
a kad moru opet iza sunca svratim,
zakoračim u mrak s rimom uspomene;
u műk mu kostiju sjenu svoju pratim,
po beskraju brodeć drevne opomene:
sve je iste mjere i istog ishoda
sve je iste kobi: i drvo i kamen,
držala me iznad il‘ gušila vňda;
nikad s morem na kraj, mada je i znamen,
prepun obećanja, al‘ je i uhoda
na mom silazištu u sonetni amen!
http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=171916
napiši nešto, ako želiš: (15) * ispiši * #
