ŠUŠKA, SJEĆANJE NA MALOG CVJETIĆA KOJEG NEMA 6 GODINA
Kad je moja Šuška počela pobolijevati, uz mene je u tom periodu bila jedna žena koja mi je pomogla savjetima. Noć prije, nego je Šuška umrla, nazvala sam je, plakala sam kao kiša, a plakala je i ona sa mnom na mobitel, jer sam morala odlučiti o eutanaziji moje Šuške. Bilo je već sve dogovoreno, da Šuškina veterinarka dođe ujutro i to napravi.
Ja sam plakala na cesti na mobitel, plakala je i ona sa mnom. Kiša je padala, a ja sam izašla van iz stana, da to Davor ne sluša i sa njom sam sve to podijelila i na tome joj zahvaljujem, jer je tada pokazala da ima srce i bila sam joj neizmjerno zahvalna zbog svega što je tih dana bila uz mene. O onome kasnije što se događalo neću, jer nije tema ovog posta.
Ujutro 26.11.2015. našli smo Šušku ... ispustila je svoju malu dušicu i nije mi ostavila taj teret odluke, da joj moram oduzeti njen mali životić... otišla je tiho i mirno u snu. Tad je došla i Šuškina veterinarka (zvala sam je), da potvrdi kako Šuškice više nema i onda smo taj dan ja i Davor išli zakopati Šuškicu u onu šumu gdje i Lorki spava. Poslala sam sliku njenog grobića samo blogerici @Angeliji, mojoj dobroj prijateljici, samo njoj, drugome nisam nikome, samo njoj sam poslala tu sliku.
Tih dana sam jako smršavila, bili smo bez peseka, bili smo kao dvije prazne posude, bilo je užasno, a onda je došla Mašenka 13.02.2016. i život se ponovo uselio u naše živote. Oboje smo navikli na peseka u kući i to je strašno nakon 14 godina ostati bez takvog divnog bića, člana obitelji.
Šuška ostaje zauvijek u našim srcima, nezaboravljena i voljena dok smo živi ja i Davor.
26.11.2015. u noći tiho u snu, odletjela je duša mog malog cvjetića u Nebo... imala je 13 godina i 9,5 mjeseci...rođena 15.2.2002., pronašla sam je 2.9.2002. ispod auta ispred moje zgrade, a otišla je tiho u snu 26.11.2015.
napiši nešto, ako želiš: (28) * ispiši * #
